3.20 Zašto je crkva kuća Božja?
Isus je često posjećivao hram u Jeruzalemu, kojeg je već u dvanaestoj godini nazvao kućom Božjom njegova Oca (Lk 2,49). Crkva je zamišljeno kao mjesto molitve, za pojedince i sa svima u zajednici. U Katoličkoj crkvi Isus je prisutan na poseban način, naime s vlastitim tijelom u svetohraništu.
Naravno da možeš moliti izvan crkve, ali crkvena zgrada može ti pružiti dodatnu podršku u tvom odnosu s Bogom. To je razlog zašto crkvu posvećuje biskup kada se prvi put koristi, kako bi bila mjesto susreta između Boga i njegova naroda.
Trebaju li Crkvi mjesta za slavljenje liturgije?
Bogoslužje Novoga saveza “u duhu i istini” (Iv 4,24) nije vezano za neko isključivo mjesto jer je Krist pravi hram Božji po kojemu i kršćani i cijela Crkva djelovanjem Duha Svetoga postaju hramovi Boga živog. Ipak, Božji narod u svome zemaljskom postojanju treba mjesta gdje se zajednica može okupljati da bi slavila bogoslužje. [KKKC 244]
Što su sveta zdanja?
To su kuće Božje, simbol Crkve koja živi u tome mjestu, kao i nebeskoga boravišta. To su mjesta molitve u kojima Crkva slavi poglavito euharistiju i klanja se Kristu stvarno prisutnome u svetohraništu. [KKKC 245]
Što je to kršćanska kuća Božja?
Kršćanska kuća Božja (crkva) jest simbol kako ljudskoga, crkvenoga zajedništva na određenomu mjestu, tako i nebeskih stanova koje nam je Bog svima pripravio. U kuću Božju (crkvu) dolazi da bismo u zajedništvu molili i slavili sakramente, prije svega →EUHARISTIJU.
“Ovdje miriše nebo”; “Ovdje se postaje posve tih i bogobojazan.” Neke nas crkve doslovno uvode u duboko molitveno ozračje. Osjećamo kako je tu Bog prisutan. Ljepota nas crkve upućuje na Božju ljepotu, veličinu i ljubav. Crkve nisu tek kameni svjedoci vjere, nego prebivalište Boga koji je u njima u oltarskome →SAKRAMENTU stvarno, istinski i bitno prisutan. [Youcat 190]
Papa Benedikt XVI., Homilija u Parizu Notre Dame, 12. rujna 2008.
Ispod svodova ove povijesne katedrale, koji svjedoče o neprekidnom dijalogu kojeg Bog želi uspostaviti sa svim muškarcima i ženama... riječi psalmista opisuju emociju koja ispunjava naše duše točnošću kakvu mi teško nismo se mogli usuditi ni zamisliti: "Bilo mi je drago kad su mi rekli: "Idemo u kuću Gospodnju!" "(Ps 121,1)... Iskreno se radujemo ulasku u kuću Gospodnju, budući kao Oci Crkve naučili su nas, ova kuća nije ništa drugo nego konkretan simbol Jeruzalema na visinama, koji se svodi na nas (usp. Otk 21,2) da nam ponudi najljepša prebivališta. "Ako u njoj živimo", piše sveti Hilarije iz Poitiersa, "mi smo sugrađani svetaca i članovi kućanstva Božjeg, jer to je kuća Božja". [Papa Benedikt XVI., Homilija u Parizu Notre Dame, 12. rujna 2008.]
