3.23 Odakle potječu različiti oblici crkvene arhitekture?
Zgrada crkve zamišljena je kao mjesto na kojem se kršćanska zajednica može okupljati kako bi se molila i slavila liturgiju. Prvi su kršćani otišli u sinagogu, židovsku kuću molitve, kako bi čitali Pisma (kasnije nazvana Biblija) i molili se. Nakon toga bi slavili euharistiju u nečijemu domu (Dj 2,46)
Ubrzo su te kućne crkve bile posebno rezervirane za slavlje euharistije, a kršćani više nisu išli u sinagogu. Iako se arhitektura tijekom stoljeća mijenjala, cjelokupni izgled crkvene zgrade ostao je isti.
Trebaju li Crkvi mjesta za slavljenje liturgije?
Bogoslužje Novoga saveza “u duhu i istini” (Iv 4,24) nije vezano za neko isključivo mjesto jer je Krist pravi hram Božji po kojemu i kršćani i cijela Crkva djelovanjem Duha Svetoga postaju hramovi Boga živoga. Ipak, Božji narod u svome zemaljskom postojanju treba mjesta gdje se zajednica može okupljati da bi slavila bogoslužje. [KKKC 244]
Što su sveta zdanja?
To su kuće Božje, simbol Crkve koja živi u tome mjestu, kao i nebeskoga boravišta. To su mjesta molitve u kojima Crkva slavi poglavito euharistiju i klanja se Kristu stvarno prisutnome u svetohraništu. [KKKC 245]
Što je to kršćanska kuća Božja?
Kršćanska kuća Božja (crkva) jest simbol kako ljudskoga, crkvenoga zajedništva na određenomu mjestu, tako i nebeskih stanova koje nam je Bog svima pripravio. U kuću Božju (crkvu) dolazi da bismo u zajedništvu molili i slavili sakramente, prije svega →EUHARISTIJU.
“Ovdje miriše nebo”; “Ovdje se postaje posve tih i bogobojazan.” Neke nas crkve doslovno uvode u duboko molitveno ozračje. Osjećamo kako je tu Bog prisutan. Ljepota nas crkve upućuje na Božju ljepotu, veličinu i ljubav. Crkve nisu tek kameni svjedoci vjere, nego prebivalište Boga koji je u njima u oltarskome →SAKRAMENTU stvarno, istinski i bitno prisutan. [Youcat 190]
Papa Benedikt XVI., Homilija, 10. prosinca 2006.
Zgrada crkve postoji tako da se Božja Riječ može čuti, objasniti i razumjeti; postoji tako da Božja Riječ može biti aktivna među nama kao sila koja stvara pravdu i ljubav. To posebno postoji tako da u njemu slavlje u kojem Bog želi da sudjeluje čovječanstvo može započeti, ne samo na kraju vremena, nego već i danas. To postoji tako da se u nama može probuditi znanje o pravdi i dobroti, a nema drugog izvora za znanje i jačanje tog znanja o pravdi i dobroti, osim Božje Riječi. To postoji tako da možemo naučiti živjeti radost Gospodnju, koja je naša snaga. [Papa Benedikt XVI., Homilija, 10. prosinca 2006.]
