M.4.43 Je li dopušteno koristiti silu kako bi se obranio?
Kršćanska je dužnost zaštititi život koji smo dobili od Boga. Sila ili nasilje mogu se upotrijebiti ako je potrebno za obranu sebe ili drugih. Snaga koja se koristi uvijek bi trebala biti proporcionalna napadu.
Uvijek nas obvezuje obraniti druge. Slijedeći Isusov primjer, možeš čak i odlučiti žrtvovati svoj vlastiti život za nekog drugog. Isus je rekao svojim učenicima: "Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi" (Mt 5,39). Sam je na nasilje odgovorio ljubavlju i žrtvom.
Zašto ljudski život treba poštivati?
Zato što je svet. Od sama početka uključuje Božje stvoriteljsko djelo i zauvijek ostaje u osobitu odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Nikome nije dopušteno izravno uništiti ni jedno nedužno ljudsko biće budući da se to teško protivi dostojanstvu osobe i svetosti Stvoritelja: “Ne ubijaj nedužna i pravedna” (Izl 23,7). [KKKC 466]
Što zabranjuje peta zapovijed?
Peta zapovijed, kao ono što se teško protivi moralnome zakonu, zabranjuje:
- izravno i hotimično čovjekoubojstvo, kao i sudjelovanje u njemu
- izravan pobačaj (čedomorstvo), koji je željen bilo kao cilj, bilo kao sredstvo, kao i sudjelovanje u pobačaju, pod kaznom izopćenja, jer se ljudsko biće već od njegova začeća mora poštivati i najbrižnije štititi u njegovoj cjelovitosti
- izravnu eutanaziju, koja se sastoji u činu ili propustu kojim se okončava život prikraćenima, bolesnima ili osobama na smrt
- samoubojstvo i dragovoljno sudjelovanje u njemu, jer ono je teška uvrjeda ispravne ljubavi prema Bogu, prema sebi i bližnjemu: pri tome odgovornost može biti povećana zbog sablazni ili smanjena zbog psihičkih poremećaja i teških strahova. [KKKC 470]
Zašto se zakonita obrana osoba i društava ne protivi toj zabrani?
Jer se zakonitom obranom ostvaruje opredjeljenje za obranu i vrjednuje se pravo na život, vlastiti ili tuđi, a ne opredjeljenje za ubojstvo. Zakonita obrana može biti i teška obveza onomu tko je odgovoran za živote drugih. Ipak, ona ne smije uključivati primjenu nasilja većega nego što je neophodno. [KKKC 467]
Zašto se ne smije oduzeti život ni sebi ni drugome?
Samo je Bog gospodar života i smrti. Osim u slučaju nužne samoobrane, ne smije se ubiti čovjeka.
Dirnuti u nečiji život zločin je protiv Boga. Ljudski je život svet, a to znači: pripada Bogu, njegovo je vlasništvo. Čak nam je i naš vlastiti život povjeren. Sam nam je Bog darovao život; samo ga on ima pravo uzeti. U Knjizi Izlaska doslovno stoji: “Ne ubij!” (Izl 20,13). [Youcat 378]
Kakvi su postupci ovom zapovijeđu zabranjeni?
Ovom je zapovijeđu zabranjeno ubijanje i pomaganje kod ubijanja. U ratu je zabranjeno ubijanje nenaoružanih civila. Zabranjeno je samoubojstvo i samosakaćenje ili uništavanje svojega života. Zabranjena je i eutanazija, dakle ubijanje hendikepiranih, bolesnih ili umirućih ljudi.
Danas se često naizgled humanim razlozima zaobilazi zabrana ubijanja. Međutim, ni eutanazija ni pobačaj nisu humana rješenja. Zato je Crkva u tim pitanjima potpuno jasna. Tko god sudjeluje kod pobačaja, drugoga na to potiče ili ga na to savjetuje, taj je – kao i u slučaju drugih prekršaja protiv života – automatski ekskomuniciran (isključen iz Crkve). Kada psihički bolesnik počini samoubojstvo, odgovornost za to je nerijetko umanjena, a često je uopće nema. [Youcat 379]
Zašto se u slučaju nužne obrane ipak može pribjeći ubijanju drugoga?
Kada netko izravno napada na tuđi život, smije ga se i treba ga se zaustaviti, čak i ako će sam napadač biti ubijen.
Obrana u nuždi nije samo pravo; ona čak može za onoga, tko nosi odgovornost za život, biti i dužnost. U nužnoj obrani ne smije se, međutim, poslužiti neprimjerenim sredstvima i na okrutan način. [Youcat 380]
Svaki narod, svaka vlada, ima pravo i dužnost proporcionalnim sredstvima zaštititi svoje postojanje i slobodu od nepravednog agresora. Ali čini se da je rat sve više i više nasilno i najneučinkovitije sredstvo za rješavanje sukoba između dviju država ili za stjecanje vlasti u vlastitoj zemlji... Ne bi li se oružje trebalo svesti na razinu kompatibilnu s legitimnom obranom, uz napuštanje onih, koji mogu ni na koji način ne biti uključeni u ovu kategoriju? [Papa Ivan Pavao II., Diplomatskom zboru, 10. siječnja 1987.]
