1.4 Što je to uopće istočni grijeh i čovjekov pad?
Iako su Adam and Eva dobili čitav raj, htjeli su još više. Njihov grijeh bio je motiviran sebičnošću, što vrijedi i za većinu grijeha. Okrenuli su se protiv Boga, a zatim su se sakrili (Post 3,8)Post 3,8:"Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu". To je stvorilo udaljenost između Boga i čovjeka. Ovo je pad u grijeh ili pad čovjeka i tako je grijeh došao u svijet.
Bog je čovjeku dao slobodnu volju. Nekog možete voljeti samo kad imate slobodnu volju. Možemo Boga odabrati, ali ga možemo i odbiti, što rezultira grijehom. Zbog istočnog grijeha, kojeg su počinili Adam i Eva, mi ljudi više nismo savršeni kako je Bog to zamislio u svom stvaranju. Svojim dolaskom na zemlju, Isus je želio promijeniti tu situaciju ustanovljenjem sakramenta krštenja.
Kakvo je bilo čovjekovo iskonsko stanje prema Božjemu naumu?
Stvarajući muškarca i ženu Bog im je darovao osobito dioništvo u vlastitome božanskom životu, u svetosti i pravednosti. U Božjemu naumu čovjek nije trebao ni patiti ni umrijeti. Osim toga, vladao je savršen sklad u samome čovjeku, između stvorenja i Stvoritelja, između muškarca i žene, kao i između prvoga ljudskog para i svekolikoga stvorenja. [KKKC 72]
Je li dio Božjega nauma da čovjek pati i umire?
Bog ne želi da čovjek pati i umire. Izvorna je Božja zamisao za ljude bio raj: trajni život u miru između Boga, ljudi i prirode, između muškarca i žene.
Koji put osjećamo kakav bi život trebao biti, kakvi bismo mi trebali biti. No, činjenica je da živimo u nemiru s nama samima, određuju nas strah i nekontrolirani porivi te smo izgubili izvorni sklad sa svijetom i u konačnici s Bogom. U Svetomu je pismu iskustvo ove odijeljenosti izraženo pričom o “istočnomu grijehu”. Zato što se uvukao grijeh, Adam i Eva morali su napustiti raj u kojemu su bili u skladu sa sobom i s Bogom. Znakovi toga gubitka raja jesu muka u radu, patnja, smrtnost i napast na grijeh. [Youcat 66]
Kako se shvaća stvarnost grijeha?
Grijeh je prisutan u ljudskoj povijesti. Stvarnost grijeha u punini se razjašnjava samo u svjetlu božanske Objave, poglavito u svjetlu Krista, Spasitelja sviju, koji je dao obilje milosti upravo tamo gdje se umnožio grijeh. [KKKC 73]
Što je grijeh?
Grijeh je u svojoj srži odbacivanje Boga i odbijanje da se prihvati njegova ljubav. To se pokazuje u nepoštivanju njegovih zapovijedi.
Grijeh je više od pogrješna ponašanja; to nije ni psihička slabost. U svojoj najdubljoj biti grijeh je svako odbacivanje ili razaranje nečega dobroga; odbacivanje dobra kao takva zapravo je odbacivanje Boga. Grijeh je u svojoj najdubljoj i najstrašnijoj dimenziji odvojenost od Boga i s time odvojenost od izvora života. Tek u Isusu shvaćamo uništavajuću dimenziju grijeha: Isus podnosi odbacivanje Boga u svojemu vlastitom tijelu. On uzima smrtnu snagu grijeha na sebe da ne padne na nas. To izražavamo pojmom otkupljenje. [Youcat 67]
U čemu se sastoji prvi čovjekov grijeh?
Čovjek je, napastovan od đavla, pustio da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i ne poslušavši ga htjede postati “kao Bog” bez Boga i mimo Boga (Post 3,5). Tako su Adam i Eva odmah izgubili za sebe i sve svoje potomke milost izvorne svetosti i pravednosti. [KKKC 75]
Što je istočni grijeh?
Istočni grijeh u kojemu se svi ljudi rađaju jest stanje lišenosti izvorne svetosti i pravednosti. To je “naslijeđen”, a ne “počinjen” grijeh; to je stanje u kojemu se rađa, a ne osobni čin. Zbog istoga podrijetla sviju ljudi on se s ljudskom naravi prenosi na Adamove potomke “ne oponašanjem, nego rađanjem”. To prenošenje ostaje tajnom koju ne možemo potpuno razumijeti. [KKKC 76]
Koje su ostale posljedice istočnoga grijeha?
Kao posljedica istočnoga grijeha ljudska narav, iako nije potpuno pokvarena, u vlastitim je naravnim silama ranjena i podvrgnuta neznanju, patnji i vlasti smrti te je sklona grijehu. Ta se sklonost zlu naziva požuda. [KKKC 77]
Prisiljava li nas istočni grijeh na grješenje?
Ne. Čovjek je ipak istočnim grijehom duboko ranjen i sklon je grješenju. Međutim, uz Božju pomoć sposoban je i činiti dobro.
Mi ne moramo ni u jednomu jedinom slučaju griješiti. Činjenica je, međutim, da uvijek ponovno griješimo jer smo slabi, jer smo u neznanju i jer se damo zavesti. Grijeh na koji je netko prisiljen zapravo ne bi bio grijeh jer za grijeh je uvijek nužna slobodna odluka. [Youcat 69]
Sv. Bazilije, Asketska djela
Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku, ali grijeh je narušio ljepotu slike povlačenjem duše dolje do strastvenih želja. Bog, koji je stvorio čovjeka, pravi je život. Stoga, kad je čovjek izgubio sličnost s Bogom, izgubio je i sudjelovanje u istinskom životu. Odvojen i otuđen od Boga kakav On jest, nemoguće mu je uživati u blaženstvu božanskog života.[Sv. Bazilije, Asketska djela, 1. Poglavlje (MG 31, 869)]
Benedikt XVI., 8. prosinca 2005
Grijeh u uskom smislu uključuje krivnju za koju je netko osobno odgovoran. Stoga, izraz "istočni grijeh" ne označava osobnu krivnju nego palo stanje čovječanstva unutar kojega se svaki pojedini čovjek nalazi rođenjem i to prije nego što sam slobodnom odlukom sagriješi.
Kod pada u grijeh, veli Benedikt XVI., mora se shvatiti “da svi mi u sebi nosimo poneku trunku onoga razmišljanja koje nam je oslikano u Knjizi →POSTANKA... Čovjek nema povjerenja u Boga. Zaveden riječima zmije, nosi sumnju da mu je... Bog konkurent, koji nam želi ograničiti slobodu, te da ćemo biti potpuno ostvareni ljudi kada Boga odstranimo od sebe... Čovjek ne želi svoje postojanje i puninu svojega života primiti od Boga... I kada tako čini, ne vjeruje istini nego laži te mu život propada u ništavilo, u smrt” (Benedikt XVI., 8. prosinca 2005). [Youcat 68]
